Željko Ivanković
Duga barbarska noć: Izbor iz poezije 1978-2018
Izabrao i predgovor napisao: Miroslav Mićanović
Riječ je o poeziji koja uključuje u sebe različita iskustva povijesti i različite povijesti, želeći, ne slučajno i neskriveno, i sama biti povijest: povijest onoga koji je piše i povijest onoga koji je čita. Jasno je da se radi o velikom pjesničkom planu, koji je, zna to i njegov autor, dio daleko većeg projekta koji nadrasta poeziju, u kojem je upisana i pobjeda i poraz, pobjeda riječi i poraz koji obilježava svako naše nastojanje: poraz prolaznosti, poraz vječnosti…
Kupite knjigu

Željko Ivanković
Rat i sjećanje
U teškoj ratnoj svakodnevici romana snažno se prepliću horizontala (sinkronija) svakodnevnog življenja i vertikala (dijakronija) sjećanja. Na sjecištu tih silnica, ustvari u emocionalnom svijetu glavnog junaka, narasta jedna posve neobična i nadasve dramatična priča. Autora u romanu primarno zanima život u opkoljenom Sarajevu i nedalekom Varešu, autorovu rodnom mjestu, u BiH uopće, do onog trena dok sve ne izgubi auru „domoljubnog (i svakog drugog) zanosa“ i ne postane bjelodana ogoljena stvarnost u kojoj i o kojoj više nitko nema iluzija. Roman je snažno utemeljen u stvarnosne fakte krvavog rata, te u mitsko-iracionalnu i nostalgično-emocionalnu dimenziju sjećanja iz kojih narasta i velika obiteljska saga, u kojoj se nerijetko gubi razlika između fikcije i fakcije. Tako priča pokazuje kako se na nevjerojatan način ponavljaju neka ranija iskustva, neke ranije povijesti, kako se život igra ljudskim sudbinama, te kako se najposlije svaka krvavo življena stvarnost nepovratno preseljava iz faktičkoga u iracionalno. U umjetničko!
Roman Rat i sjećanje Željka Ivankovića dobitnik je književne nagrade Ksaver Šandor Gjalski 2016. godine.
Kupite knjigu (2. izdanje, meki uvez)

Željko Ivanković
Hod rubovima svjetova
U svojem aktivnom književnom životu – razvedenom koliko prema unutra (sebi), toliko i prema van (publici) – autor je četiri puta dosad boravio na studijskim gostovanjima: na Humboldtovom sveučilištu u Berlinu 1985, u Zakladi Liona Feuchtwangera u Los Angelesu 1996, u kući Heinricha Bölla u Langenbroichu 2000. i u Rezidenciji Kamov u Rijeci 2012. Bila su to privilegirana vremena za pisanje i čitanje, motrenje i susrete. Upravo za tih putovanja nastali su i putopisni dnevnici okupljeni u ovoj knjizi. … Prostori koje odmah osvaja su, dakako, ulice i trgovi, potom knjižare i knjižnice, muzeji, kina, a onda i kavane, pivnice, robne kuće i stadioni – to su njegovi orijentiri u svakom gradu. Pritom istodobno prepoznaje ili otkriva paralelno postojanje tih toposa u drugim vremenima i okolnostima te ih opipava kroz sadašnjost i kroz znanja koja ima o osobama iz povijesne zbilje, a nastanjeni su u fikcionalnom prostoru Željkova čitateljskog iskustva i obrazovanja. Nostalgično zaražen književnom poviješću, to dinamično iskustvo i dalje neprestance proširuje, trajno pripravan za trijezno čuđenje i temeljito učenje.
— Jadranka Brnčić o autoru
Kupite knjigu

Željko Ivanković
Čovjek koji je odlazio u maglu
U svom postegzistencijalističkom poetičkom zasnovu Ivankovićeva proza oslanja se na iskustvo tzv. bosanskih neoavangardista i fantastičara, ali ne samo njihovo iskustvo već i znatno šire, muzilovsko, ili prustovsko, odnosno kamijevsko i sartrovsko, samo da spomenem neke poetičke međaše, da bi se u poetičkom rasteru stopila s postmodernističkim proklizavanjem u žanrovskim granicama. Zato je ta proza nekad poetski intonirana, nekad kroničarski, nekad je bajkovita u svome temelju, nekad postmodernistički mirakul, a nerijetko psihološka, odnosno simbolička priča. U tom istraživanju narativnih prosedea, Ivanković nije pomodni postmodernistički eksperimentator i istraživač, već pažljivi rezbar naracije koji pokazuje i vrsnu proznu vještinu, vanredan osjećaj za jezičnu nijansiranost priče, ali i dar da uskladi detalj, fragment i proznu cjelinu. Jednom riječju, pisac koji pokazuje moć priče i pričanja kao stalnog estetskog zavođenja i vještog  tkanja raznorodnih proznih svjetova. A oni, s osloncem na topose Vareša, Zvijezde i Zvjezdangrada, iz lokalnog uspijevaju doseći općeljudske situacije egzistencijalnog zatočenja u kojima se brišu granice i u prostoru i u vremenu i postaju simbolima jedne jedine stvarnosti, one unutrašnje iza očnih kapaka, o kojoj je tako inspirativno pisao Ivo Andrić obrazlažući ljudsku potrebu za pričanjem priča.
— iz Predgovora Envera Kazaza
Kupite knjigu

Željko Ivanković
Identitet i druge opsesije
U ovome djelu ne nalazimo samo teme koje Ivankovića stavljaju u njegov jasno naznačeni društveni, povijesni i geografski okvir, gdje, pod tim okvirom, prije svega mislimo na teme koje se dotiču Bosne i Hercegovine, njezinoga kulturnoga prostora, jezika i politike. Mislimo tu i na nezaobilaznu temu svake bosanskohercegovačke povijesti, a to su franjevci i njihov utjecaj i na povijesna zbivanja, mentalitete i mnogo toga drugoga što je bitno oblikovalo bosanskohercegovački krajobraz. Teme koje Ivankovića zaokupljaju također su i teme koje bismo mogli podvesti pod religijsko, teološko. U takvim tekstovima (o fundamentalizmu, Hansu Küngu i njegovoj borbi za istinu/slobodu, Isusu Kristu u književnosti) dade se iščitati ne samo svođenje onoga vjerskoga na ono ideološko nego i jasno naznačen Ivankovićev senzibilitet. Ne radi se tu o senzibilitetu za pitanja koja se možda tiču onoga vječnoga već o onim pitanjima koja u svojoj srži svaka religija ima – slobodu pojedinca, a to autor jako dobro prepoznaje. I stoga ovaj izbor nije slučajan. U njemu se željelo pokazati kojim rasponom tema se Željko Ivanković u ovih dvadeset i pet godina intenzivno bavio, ali i pokazati ”crvenu nit” njegova razmišljanja i njegova odabira tema i osobnosti o kojima je pisao. A pisao je o svemu tome s vrlo velikom dozom poštovanja prema predmetu, osobi o kojoj piše, svjestan ograničenosti svojega diskursa (jer on je ipak pjesnik i pripovjedač, ili?) i u tome se nalazi veličina ovih eseja. Pod krinkom skromnosti, napisane su stranice koje mogu služiti kao izvrstan okvir za buduća razmišljanja.
— iz Predgovora Zorana Grozdanova
Kupite knjigu

Željko Ivanković
700 dana opsade / Tko je upalio mrak?
Željko Ivanković važan je hrvatski pjesnik, prozni pisac i esejist. Kada ostaje izvan obzora nacionalne književnosti, tada se to obično tiče uskogrudosti njezinih carinika i komesara. Ali to, pogotovo sa stanovišta neke već sasvim dohvatljive budućnosti, i nije neki naročit problem. Otkrivat će jednom Hrvatska svoje „orijentalne“ pisce, otkrivat će ih kao što Grci i Armenci, makar i na daljinu, otkrivaju svoje tragove u Izmiru ili Istanbulu. A kada ih konačno otkrije, važan će biti Ivanković, kao i tih njegovih „700 dana opsade“.
Ipak, prvo što se o njemu uvijek treba reći jest da je on bosanskohercegovački pjesnik, prozni pisac i esejist. Dok je živ, to će biti njegov primarni kulturni, književni i identitetski kontekst. Činjenica što je taj kontekst u velikoj mjeri dio nekakvog neobičnog virtualiteta, možda i sjećanja, ništa mu ne oduzima na autentičnosti i uvjerljivosti. Uostalom, možda to jest gadna okolnost po čovjekovu egzistenciju, možda je u njoj više poniženja nego u onome što su nosili rat i opsada, ali ona je za književnost neobično blagotvorna. Iz nje se itekako može pisati. Koliko god bila građanski nedostojanstvena, ona je sama suština književnoga dostojanstva. Zato je danas, više nego ikad, aristokratski uzvišeno smatrati se bosanskim/ bosanskohercegovačkim piscem.
— iz Predgovora Miljenka Jergovića
RASPRODANO